9. 6. 2015.

PČELE KOJE SU POBEDILE VAROU!

U jednom trenutku hemijski tretmani su predstavljali jedino rešenje protiv varoe. Danas zahvaljujući odgajivačkim projektima u različitim delovima sveta znamo da je moguće selekcionisati pčele koje mogu uspešno da izađu na kraj sa varoom.

S leva na desno – Karl Gerorg Lie (1 varoa) Švedska, Dr Džon Kefas (sa budžetom Varroa Kupa), Mikael Engstad (1 varoa) Švedska, Kirk Džons (6 varoa) SAD, Alberto Kastro Sokos (1 varoa) Španija. (foto Klajv de Brin)
Od 1984. do 1991. pomagali smo istraživačima da na našim pčelama u okolini Tuluza (Francuska) testiraju raznovrsne hemikalije protiv varoe (Varroa destructor). Tokom ovog perioda postali smo jako svesni ne samo prednosti već i nedostataka povezanih sa hemijskim suzbijanjem ovog parazita. Najverovatnije da ste korisili ili da još uvek koristite neke hemikalije čije smo testiranje mi pomagali.
Godine 1993. počeli smo pomoću „Bond testa“ da selekcionišemo pčele na nisku prijemčivost i osetljivost na varou. Tokom više godina sa kolegama smo sarađivali na ispitivanjima rezistentnosti na varou različitih rasa medonosne pčele (Apis mellifera), poreklom iz Evrope, Afrike, Severne i Južne Amerike i Azije.
Kako bih ubrzao selekciju svojih sopstvenih pčela, 1999. godine sam prestao sa korišćenjem bilo kakvih hemijskih tretmana. Nimalo mi nije bilo lako da donesem ovakvu odluku. Bile su mi potrebne tri godine da se odlučim na taj potez. U to vreme govorio sam da bih mogao sve da izgubim, „Nema tretmana… nema ni pčela“. U svakom slučaju, prelomio sam i preuzeo rizik umesto da i dalje svoje pčele, i što je još važnije, sebe, izlažem hemikalijama za suzbijanje varoe.

Iz razloga što nisam mogao da kupim matice selekcionisane na tolerantnost prema varoi znao sam da ću morati sam da ih selekcionišem, pa sam tako razvio i nove metode testiranja. Raču­nao sam da ću moći da nastavim odgajivački program na rezistentnost na varou ako mi 10 odsto zajednica bude preživelo. Čak i ako mi sve zajednice budu uginule, kao uzgajivač matica znao sam da ću uvek moći da kupim paketne rojeve iz Italije i da se na taj način brzo vratim u posao proizvođenja matica. Nakon nekoliko go­dina izgubio sam „samo“ dve trećine svojih za­jednica i da budem iskren bio sam „zadovoljan“ ovakvim rezultatima, koji su svakako bili bolji od na početku projektovanih 10 odsto, ili čak i ma­nje, koje sam očekivao.
Od tada smo svake godine prirodnim sparivanjem umnožavali matice iz preživelih zajednica koje su dale najveće prinose meda i imale najmanje varoe, drugim rečima, onih koje su imale „gene­tiku pećinskog čoveka“. Ove matice snabdele su nas i trutovima tolerantnim na varou koji su bili neophodni za buduća sparivanja. 


Gde je nestala sva varoa? Takmičari su proveravali jednu po jednu larvu (foto Džon Kefas)
Populacija varoe trenutno je na veoma niskom stupnju i u našim uslovima nema bilo kakvog ekonomskog opravdanja da se pčele tretiraju. Drugim rečima, naše pčele su tolerantne na varou. Higijensko ponašanje tokom 24 časa je unapre­đeno, a prinosi meda su zadovoljavajući. Zimski gubici kreću se oko 15 odsto i manji su od pro­sečnih 23 odsto kod pčelara koji svoje pčele tretiraju hemikalijama, a čiji se pčelinjaci nalaze u istoj oblasti. Mogu reći da smo se mi danas vratili u stanje u kojem se pčelarstvo nalazilo pre najezde varoe.
Međutim, jednu stvar ne treba nikada izgubiti iz vida. A to su različiti ekološki uslovi. Iako oni rade za nas, moguće je da se okruženje na kojem vam se pčelinjak nalazi bude neprijateljski nastrojeno prema vašim pčelama, i obratno. Zbog toga je važno da selekcionišete rezistentnost u vašim specifičnim uslovima i da održavate što je više moguće veću genetsku raznovrsnost.
Možete selekcionisati pčele na rezistenost prema varoi a da ne znate koji od mnogobrojnih razli­čitih činilaca odgovornih za rezistentnost selek­cionišete. Moja asistentkinja Marija Bolt (Maria Bolt) rekla mi je da je „selekcionisanje na rezi­stentnost slično putovanju avionom. „Ne mora­te da znate kako motor radi, najvažnije je da stignete na odredište.“ S vremena na vreme tre­bali biste da izbrojite broj odraslih jedinki, kćer­ki i nerazvijenih varoa u poklopljenom leglu da biste videli kako vaša selekcija napreduje.
Imam utisak da većina pčelara u stvari ne zna koliko ih zapravo košta tretiranje pčela i da ne uzimaju u razmatranje negativne posledice koje hemikalije ostavljaju po njihove pčelinje zajed­nice. U tome ima logike kao kada bi se neko sačmarom upucao u nogu, a zatim se požalio da ima rupu na svojoj cipeli.
Kolege uzgajivači matica rekli su mi da su na kratko prekidali svoj odmor kako bi tretirali varou. Na to sam im odgovorio da bi, ukoliko već vrše izvesnu selekciju, mogli da uštede nešto novca koji potroše na tretmane i da svoje supruge po­vedu na nešto duži odmor. Jedan pčelar iz Kana­de pisao mi je da ga za svaku od njegovih 15.000 košnica tretman košta između 10 i 15 dolara (Za ovoliki novac mogao je suprugu da odvede na predivan godišnji odmor. Nadam se da ona čita ovaj tekst!)
Naš glavni problem u vezi varoe danas je što nemamo dovoljno grinja na raspolaganju. Veoma je važno u svako doba održavati konstantan pri­tisak selekcije na košnice. Međutim, nimalo nije lako pronaći žive primerke varoe. Redovno sam oglašavao u francuskim pčelarski časopisima da kupujem žive primerke varoe, ali samo dva čo­veka su mi se javila. Jedan je rekao da me ne može snabdeti varoom pošto je upravo tretirao košnice. Drugi je predložio sam da dođem kod njega i da lično prikupim jedinke varoe. Hteo sam da kupim hiljade primeraka varoe kako bih ih istovario u košnice na kojima vršim testiranje rezistentnosti i bio siguran da svaka košnica ima podjednake šanse da bude inficirana. Nekoliko godina kasnije saznao sam od Veterinarske in­spekcijske službe u Tuluzu da su primili veliki broj poziva pčelara iz svih krajeva Francuske koji su se interesovali šta se dešava sa mojom stanicom za uzgoj matica.
U prvim godinama najezde varoe kupovali smo od pčelara ramove sa leglom zaraženim varoom i na taj način ih oslobađali ove pošasti. Sada do­bijamo besplatno varou od drugih pčelara jer košnice selimo na više paša. Na taj način smo smanjili troškove nabavke varoe i obezbedili bolji i raznovrsniji pritisak selekcije u surovim uslovima komercijalnog pčelarenja. 


Teško zarađen novac za Klajva de Brina (foto Džon Kefas)
„Bond test“ ili test „Živi i pusti da umru“ suočio nas je sa jasnim rezultatima naše selekcije protiv varoe, ali većina pčelara (i naučnika) i dalje od­bija da ga (Bond test) sprovede. Za njih to nije dobar test. To je kao da uče da plivaju u vrelom ulju. Zbog toga smo razvili „Mekani Bond test“ (Soft Bond Test) koji dopušta selekciju, ali u isto vreme i ograničava finansijske i naročito „emo­tivne“ posledice „Bond testa“.
Uzgajivači pčela neće vršiti selekciju pčela na rezistentnost na varou ukoliko ne mogu jasno da se „uvere svojim očima“ ili, što je možda još važnije, „svojim novčanicima“. Zbog toga smo pronašli efikasan način da u rezultate mogu da se „uvere svojim očima“. Prema Njutnovom prvom zakonu „telo ostaje u stanju mirovanja ili se kre­će konstantnom brzinom ako na njega ne delu­je nijedna sila, ili ako je rezultat svih sila koje na telo deluju jednak nuli“. Dakle, naš problem bio je da pronađemo silu koja bi oči nepomičnih „tela“ (pčelara i naučnika) mogla da stavi u pokret. Kako bismo to uradili organizovali smo Svetski Varroa Kup uz pomoć novca kao „mekanog“ podstreka. 
Materijali i metode
U pčelarskim časopisima širom sveta oglasili smo da su pčelari i naučnici pozvani na „Svetski Varroa Kup“ koji se održava u blizini Tuluza u Francuskoj. Više od 600 košnica, razmeštenih na lokaciji ši­rokoj 40 i dugoj 150 kilometara, od severa prema jugu, izloženo je brojnim pčelinjacima u okruže­nju zaraženim varoom. Takmičari su nasumično birali košnice i vreme koje žele da utroše na pro­nalaženje odraslih jedinki varoe na pčelama i u leglu. Svakom takmičaru detaljno je objašnjena tehnika selekcije, koja je potvrđena i referentnim podacima, tako da ukoliko su želeli, mogli su po povratku da našu metodu provere i na svojim pčelinjacima.
Kako bismo podstakli maksimalan mogući odziv pčelara i naučnika, odlučili smo da jedan cent (u evrima) bude plaćen za svaku pronađenu, živu ili mrtvu, jedinku varoe, u skladu sa načelom „Uloži novac u ono u šta veruješ“. Predviđeni budžet od 100 centi bio je rezervisan da pokrije troško­ve plaćanja za sve primerke pronađene varoe. Ženke varoe teže između 0,5 i 0,2 mikrograma u zavisnosti od toga da li su sparene ili ne. Odatle proizlazi da je za kilogram varoe potrebno od 20.000 do 50.000 evra (13.000-32.000 američkih dolara za funtu). Uz to, za sve učesnike bili su obezbeđeni besplatni obroci i prenoćište. 
Rezultati
Odziv je bio fantastičan. Iz Francuske, Nemačke, Kine, Engleske, Velsa, Poljske, SAD, Škotske, Ma­roka, Švajcarske, Švedske i Španije pristiglo je 55 učesnika. Takmičarima je bilo potrebno više od 100 sati da tragaju i pronašli su 109 varoa. Pred­viđeni budžet bio je probijen za 9 odsto.
Pobednici su Klajv de Brin (Clive de Bruyn) iz En­gleske koji je pronašao 20 grinja, Set Rik (Seth Rick) iz SAD koji je uspeo da pronađe 17 varoa, Hoze Manuel Dokampo Rivetro (Jose Manuel Docampo Rivetro) iz Španije sa 16 varoa i Ralf Bihler (Ralpf Buchler) iz Nemačke sa 12 varoa.
Svetski Varroa Kup podstakao je neke pčelare i naučnike da i sami probaju da sprovedu „Meka­ni Bond test“ u svojim odgajivačkim programima. Jedan naučnik vratio se u Kinu gde je počeo da obučava 400 pčelara tehnici koju primenjujemo ovde u Tuluzu. Drugi su objavili informaciju o „Mekanom Bond testu“ u nacionalnim pčelarskim žurnalima. I to, pošto su se „uverili svojim očima“. 
Diskusija
Najveći broj učesnika (čak i oni koji nisu uspeli da pronađu nijednu varou) bio je zadovoljan svojim rezultatima. Opšti utisak svih učesnika je da bi, s obzirom na uloženi trud, pravičnija na­grada za svaku pronađenu varou bila jedan evro, ali da ni ovaj iznos ne bi bio dovoljan (time bismo došli do cifre od dva do pet miliona evra za kilo­gram varoe). Kako program selekcije bude na­predovao, sve manje i manje varoe će moći da se pronađe u našim košnicama. A to je upravo i poenta koju bi organizatori budućih Svetskih Varroa Kupova trebali da uzmu u razmatranje. Povrh svega, potencijalni kupci mogli bi da ran­giraju uzgajivače matica prema tome koliko su tokom Kupa raspoloženi da plate za svaku pro­nađenu varou.
Kada Apimondija održava kongres u nekoj zem­lji, pčelari, a naročito uzgajivači matica, trebali bi da u toj državi organizuju „Svetski Varroa Kup“. Ovogodišnja Apimondija je u Argentini. Naredna je Ukrajini 2013. Ima li ijednog pčelara u Argen­tini ili Ukrajini koji je raspoložen da organizuje „Svetski Varroa Kup“? Ovo bi svakako bila odlična prilika da svetu predstavite šta možete da ura­dite. 
Zaključak
U jednom trenutku su hemijski tretmani pred­stavljali jedino rešenje protiv varoe. Danas iz odgajivačkih projekata u različitim delovima sveta ali i iz ličnog iskustva znamo da je moguće selekcionisati pčele koje uspešno mogu da uza­đu na kraj sa varoom. Zbog toga verujemo da je moralna obaveza svakog ko uzgaja pčele da pokuša da ih selekcioniše na rezistentnost na varou smanjujući primenu i uticaj hemikalija u košnici. To smo dužni budućim generacijama pčelara.
I nadamo se da ste se „uverili svojim očima“. 

Autor: Džon Kefas (John Keffus)
Preveo: Ivan Umeljić


Izvornik: John Kefuss, Varroa Resistant Bees, Here’s Proof, Bee Culture (March 2011)

O autoru
Ko je Džon Kefas (John Keffus)? Amerikanac koji se pre 40 godina preselio na jug Francuske. Počeo je da pčelari sa 11 godina. Radio je u Pčelarskoj labora­toriji na Državnom Univerzitetu Ohajo (SAD) gde je sarađivao sa čuvenim naučnikom Valterom Rotenbjulerom (Walter Rothe­nbuhler). Nakon završenih osnovnih studija iz entomologije i hemije, otišao je na odsluženje vojske gde je nastavio istraži­vanja u USDA laboratoriji u Loganu u Juti. Za vreme vojne službe, u svojoj 24. godini, objavio je prvi rad u čuvenom pčelarskom naučnom časopisu Journal of Apicultural Research. Kasnije je tekstove objavljivao u svim značajnijim svetskim pčelarskim časopisima. Profesor Rotenbjuler preporučio ga je za doktorske studije kod čuvenog nemačkog naučnika Frederika Rutnera (Frederick Ruttner) u Frankfurtu. Nekoliko godina kasnije stekao je doktorat iz biohemije na Univerzitetu J. V. Gete. Na Api­mondiji u Merilendu 1967. godine upoznao je svoju sadašnju suprugu zbog koje se preselio u Francusku. Pčele ne tretira nikakvim hemijskim sredstvima još od 1993. godine. Živi i pčelari na relaciji Francuska-Čile.
 

Kontaktirajte nas

Име

Имејл адреса *

Порука *

NAJČITANIJI TEKSTOVI