12. 12. 2013.

PČELINJE GNEZDO: IZGRADNJA, IZOLACIJA I ZAGREVANJE

Pčelinja arhitektura
Lučenje voska (foto: Veroljub Umeljić)
Zamislite, kada bismo primarni građevinski material, recimo cigle, blokove ili beton, mogli da izlučujemo iz svog stomaka, kao što pčele izlučuju vosak iz žlezda skrivenih u njihovom abdomenu i da, potom, bez šestara, lenjira ili bilo kakvih mernih motki, a uz maksimalnu uštedu materijala i u potpunom mraku, gradimo savršeno pravilne i komforne šestugaone stambene objekte. Zašto baš šestougaone? Jer bi konstruisanjem okruglih, petougaonih ili osmougaonih struktura ostalo puno neiskorišćenog prostora, a i utrošak građevinskog materijala bio bi veći. Da, i trouglaste i četvorougaone strukture imale bi veći ukupni obim od onih šestougaonih, što bi opet iziskivalo više građevinskog materijala po jedinici prostora. Šestougaonim strukturama ne manjka ni čvrstina. Samo 40 grama pčelinjeg saća dovoljno je da prihvati čak 1,814 kg meda, što je, složićete se, impresivan odnos između izdržljivosti i mase. Upravo zbog toga je šestougaoni oblik prekopiran na brojnim građevinama širom sveta. Čak su i krila Spejs Šatla dizajnirana po ugledu na pčelinje saće, da budu laka, ali ujedno i izdržljiva.

Materijal, dizajn i tehnologija  

Pčelinje saće jedna je od najčešće proučavanih prirodnih struktura. Da bi se izgradilo neophodan  je vosak, koga pčele izlučuju pomoću žlezda iz svog abdomena. A pošto je njegova proizvodnja energetski veoma skup proces, jer je za svaki izlučeni gram neophodno barem 6 g šećera u vidu meda, pčele neće krenuti sa gradnjom bez neke preke potrebe. Okidač za pokretanje građevinskih radova jesu velike količine dostupnog  nektara u prirodi i nedostatak raspoloživog prostora za njegovo skladištenje u vidu praznih ćelija saća u pčelinjem gnezdu. Da je kucnuo pravi čas za izlučivanje voska i izgradnju saća pčele će znati preko “zajedničkog stomaka” zajednice. Naime, poznato je da radilice, putem takozvanog  trofilaktičkog kontakta, povraćaju tečnu hranu predajući je jedna drugoj, i to sitije gladnijim, dok sve članice zajednice ne dostignu biološki balans. Kada stomaci svih pčela budu dobro napunjeni nektarom, i kada ponestane raspoloživog prostora za njegovo skladištenje, započeće izgradnja novog saća.

Pčela izlučuje vosak iz žlezda skivenih na unutrašnjoj strani abdomena (foto: Veroljub Umeljić)
  

Pčele su veoma ekonomične, kao uostalom i čitav živi svet. Osim što izlučuju nov i svež vosak, one reckliraju staro i neupotrebljivo saće. Takođe, u zavisnosti od potreba zajednice i doba godine, mogu isto voštano saće da koriste u više navrata za različite svrhe. Tako će, recimo, ćelije koje se koriste za odgoj trutova, a koje su nešto većih dimenzija, s jeseni, kada obično dolazi do prekida njihovog uzgoja, upotrebiti za skladištenje hrane. Inače, trutovske ćelije su veoma pogodne za ovu namenu, s obzirom da su zapreminski veće od radiličnih i da zbog toga mogu prihvatiti više hrane po jedinici prostora.

Pčele koje su uključene u izgradnju gnezda će dobrano reciklirati vosak iz različitih delova košnice. Da bi se izlegle, mlade pčele moraju prvo da proseku voštane poklopce ćelija u kojima su se do tog trenutka nalazile. Upravo ovi poklopci biće prvi vosak koji će graditeljice utisnuti u novo saće. Isto tako, neiskorišćeni vosak iz jednog dela gnezda biće razgrađen i premešten da bi se ugradio u saće u drugom delu gde za to bude postojala potreba. Ilustracije radi, kada se zajednica priprema za zimu, obično reciklira prazno saće iz centralne zone sa leglom kako bi ojačala periferiju gnezda gde je uskladištena hrana.

Samo 40 grama voska dovoljno je da prihvati čak 1814 grama meda (foto: Veroljub Umeljić)


Veoma je važno spomenuti i da je rok trajanja pčelinjeg saća veoma dug, ako ne i neograničen, osim ako temperatura ne prekorači tačku njegovog ključanja, između 62 i 65 stepeni. U prilog tome govore i podaci da su ostaci saća pronalaženi u veoma starim zgradama, čak i u drevnim grobnicama. Kao i svi postojani i kvalitetno izgrađeni objekti, i pčelinje voštane građevine su dugovečne, jer su izvorno namenjene upotrebi tokom više životnih vekova.

Ako posegnemo za primerima iz arhitekture možemo da uočimo paralele u gotovo svakom društvu i kulturi: kod stila španskih hacijendi, afričkih podzemnih sela, ili kod kuća prvih naseljenika Novog Sveta. Ove strukture obično se sastoje od jedne centralne građevine koju su izgradili najstariji porodični preci, zatim od raznih nadograđenih dodataka prilagođenih proširenju porodice i narednim generacijama koje su dolazile. Mnoge od najpoznatijih građevina odlikuje ovakav model i postojane građevinske tehnike, a neke od njih sada su već stare i po više vekova, pa čak i više hiljada godina.

Pčelinji prostor (foto: Veroljub Umeljić)

Upravljanje toplotom

Bilo da gradimo stambenu kuću, školu, koncertnu dvoranu ili poslovni prostor, očekujemo, svakako, da, u izvesnoj meri, krov i zidovi budu otporni na promene u spoljašnjem okruženju. Pored toga, oslanjamo se na sisteme grejanja, rashlađivanja i ventilacije kako bismo postigli zadovoljavajuće  standarde komfora, a podešavanjem termostata u svakom trenutku možemo da održavamo osećaj ugodnosti u prostoriji u kojoj se nalazimo.

I pčele sa, takođe, izuzetnom preciznošću regulišu temperaturu u svom gnezdu. Od kraja zime, pa sve do početka jeseni, traje period uzgoja legla. U svakoj pčelinjoj zajednici, temperatura u zoni legla precizno je regulisana u opsegu 33-36 stepeni, dakle, u proseku 34,5 stepeni, sa maksimalnim odstupanjem od samo 1 stepena u toku dana. Ovakva impresivna stabilnost uspostavljena je čitavim skupom bioloških mehanizama putem kojih se, usled stalnih promena u spoljašnjem svetu, oblast oko zone legla zagreva ili raslađuje.

Za medonosne pčele, možda i više nego za većinu drugih organizama, upravljanje toplotom direktno je povezano sa dobrobiti čitave zajednice. Odgovarajući uslovi za negu i razvoj legla dozvoljavaju neznatna odstupanja kada su temperatura i vlažnost u pitanju – naročito neznatna, ako ih uporedimo sa uslovima koji ispunjavaju zahteve ljudskog komfora. Da bi opstale, zajednice moraju da uzgajaju i neguju leglo u velikom broju ciklusa tokom čitave godine koje, da bi se pravilno razvilo, iziskuje precizno regulisanu temperaturu i odgovarajuće količine vode i hrane.

Zimsko zagrevanje         

Pomoću receptora koji se nalaze na njihovim antenama, pčele mogu da detektuje promenu temperature od samo 0,25 stepeni, a kako se bude bližila zima, počeće da koriste sve sofisticiranije metode za upravljanje toplotom da bi što bolje pripremile gnezdo i zaštitile zajednicu od mogućeg smrzavanja. Kada se spoljašnja temperatura spusti ispod 10 stepeni prestaju sa izletanjem. Zimski prosek je znatno niži, a pčele, koristeći raznovrstan repertoar strategija zagrevanja i uštede toplote, mogu da prežive čak i ako se spoljašnja temperatura spusti do -30 stepeni.

Prva toplotna barijera: Kao prvo, treba reći da spoljne ivice saća predstavljaju svojevrsnu barijeru za hladan vazduh koja u značajnoj meri sprečava njegovo strujanje i zadržavanje u ćelijama, čime se stvara tampon zona između termalno regulisane unutrašnjosti, s jedne, i surovog spoljašnjeg okruženja, s druge strane. Niža ambijentalna temperatura i iščezavanje cvetnih resursa uticaće na radilice da drastično smanje uzgoj legla. U isto vreme u saću će se nalaziti velike zimske zalihe hrane – polena i meda – koje ujedno čine i svojevrstan toplotni izolator enterijera košnice.

Izbor naseobine: Istraživanja su pokazala da je upravljanje toplotom u pčelinjem gnezdu istovremeno proizvod i zadržavanja i aktivnog proizvođenja toplote. Toplotu pčele mogu da zadrže na dva načina. Jedan je da odaberu delimično zatvoreno i ograđeno mesta za gnezdo. Tome u prilog govore brojna istraživanja koja su pokazala da će, prilikom traganja za novim gnezdom u prirodi, pčelinja zajednica birati između raspoloživih praznih šupljina cilindričnog oblika, zapremine 15-80 litara, sa ulazom površine manje od  60 cm2. Ukoliko bi otvor na ulazu bio veći, i ukoliko bi se nalazio na sredini ili pri vrhu gnezda, to bi nužno povlačilo sa sobom i znatno veći gubitak toplote tokom zime.

Smola izolator: Pored zapremine i oblika, kao i površine i položaja ulaza, za upravljanje resursom kao što je toplota veoma je važno i pečatiranje gnezda biljnim smolama kako bi se zatvorile neodgovarajući procepi i šupljine. Na taj način, sužavajući, s jedne strane, slobodne prolaze kroz koje bi brojni predatori pčela mogli da dospeju u gnezdo, pčele redukuju, u zimskom periodu nepoželjno strujanje vazduha. Uloga propolisa jeste i da, tamo gde je to neophodno, podupre i učvrsti delove pčelinjeg staništa. Ukoliko se stanište posmatra u celini, može se reći da propolisna smola deluje kao svojevrstan superlepak koji drži sve delove na okupu. I na kraju, mada možda i najvažnije, više puta je potvrđeno je da propolis ima antibakterijska i antigljivična svojstva, koja su presudno važna za higijenu u pčelinjoj zajednici.

Pčelinje gnezdo. Pogled odozdo. (foto: Veroljub Umeljić)


Klupko: Tokom kraćeg perioda pčele mogu da sačuvaju toplotu i formiranjem klubeta, nastalim pripijanjem tela odraslih pčela, što ima dvostruki efekat. Na taj način, dolazi do smanjenja površine rasprostiranja tela pčela izloženih hladnom vazduhu, a istovremeno i do kreiranja toplotne mase sačinjene od pčela koja štiti preostalo leglo u gnezdu, najčešće locirano u samom centru klubeta. Radi jednostavnosti,  telo jedne pčele može da se uporedi sa nekim cilindričnim telom površine 2 cm2. Poređenja radi, površina grozda sačinjenog od 15.000 pčela iznosi približno 1.000 cm2, ili 0,07 cm2 po pčeli. Stoga je jasno kako se gomilanjem jedinki u grozd vrši ogromna uštedu toplote, zbog drastičnog smanjenja izloženosti pčela hladnoći. Zanimljivo je da će se, kako bude opadala spoljašnja temperature, pčele sve više pribijati jedna drugoj. Ukoliko se spoljna temperature sa 18 (što je temperature na kojoj pčele počinju da formiraju klube) spusti na -10 stepeni (temperatura na kojoj klube dostiže maksimalnu zbijenost), ukupna zapremina pčelinjeg klubeta će se čak petostruko smanjiti. Zgušnjavanjem grozda, smanjiće se njegova poroznost minimalizovaće se gubitak toplote, jer će strujanje ledenog vazduha koji neminovno dopire iz spoljašnjosti biti svedeno na minimum. Osim toga, pčele iz spoljašnjeg sloja grozda, koji se još naziva i “ogrtač”, poslužiće kao izolacija pčelama lociranim u unutrašnjim slojevima, obezbeđujući im tako višak prostora za kretanje. Njihova ukupna toplotna provodljivost je impresivno mala, čak niža nego kod krznenih životinja!

Kada se spoljašnja temperature spusti ispod -10 stepeni pčele više neće moći da zadrže toplotu i tako zagreju klube. Tada će odrasle pčele početi same da generišu toplotu sagorevanjem ugljenih hidrata iz meda. Aktiviranjem svojih mišića za letenje postaće aktivni grejni sistem. Stepen generisanja toplote proporcionalan je  razlici u temperaturi u košnici i izvan nje. Na svom maksimumu, radom mišića za letenje jedna pčela može proizvesti snagu od 500W/kg, što je 25 puta više energetskog autputa od onog koji stvori olimpijska veslačka posada! Veličina klubeta će se smanjivati kako zima bude odmicala i jedna po jedna pčela bude odumirala. Vremenom će mlađe pčele početi da preuzimaju posao. Hraniće se medom iz preostalih zaliha, “zatezaće” svoje mišiće za letenje, proizvodiće toplotu i nestrpljivo čekati proleće…

Ivan Umeljić

Kontaktirajte nas

Име

Имејл адреса *

Порука *

NAJČITANIJI TEKSTOVI